---

'Šta je ovo došlo, da se samo pošteni svijet boji policije?'

Ovo pitanje je, priznat ćete, u Hrvatskoj vrlo legitimno: zemlja u kojoj se trenutno – 'navodno', recimo i to - raspada pljačkaški sustav čiji korijeni vode do bivšeg premijera, država u kojoj kradu svi – od vozača do ministra, gdje previše ubojica, lopova i kriminalaca završi slobodno a gotovo nijedan političar ne može dokazati porijeklo imovine – svoju strogoću i funkcioniranje sustava prečesto dokazuje na najmanje krivima.

Jednostavno, u nepravedno postavljenom društvu nezadovoljstvo se prije ili kasnije probije na površinu, a država ima dva načina za riješiti ga: velikim čišćenjem ili policijskom represijom. Primjer Hajduka i rovovske bitke koja se oko njega vodi već mjesecima danas je, na našu žalost, ogledni primjer besmisla, ali i vrlo upozoravajući slučaj. Idemo li stvarno u smjeru represije?

Joško Ponoš

Jer, činjenice su jasne: policija je na Poljudu ovog tjedna pendrečila, mlatila navijače (među njima i zavidan broj maloljetnika), zbog nekoliko zapaljenih baklji. U pritvoru je, govore svjedoci, prijatelji, očevi i djedovi, završio i nemali broj potpuno nevinih.

Događaj definitivno nije spontan, već vrlo pomno isplaniran: vrijedi zabilježiti da je stotinjak interventnih policajaca od prve minute doslovce čekalo, tražilo povod za sukob, što je prepoznao baš cijeli stadion. Prizor solidariziranja ostatka publike s Torcidom, kada su stotine gledatelja pohrlile prema Sjeveru, većinu prisutnih zato je razgalio gotovo do suza – pokazalo se da svi ipak nisu ovce, a da je borba navijača za veliki Hajduk konačno prepoznata kao poštena i pravedna.

Bengalke, a pogotovo 'topovske udare' sa Sjevera, dakako da ne treba opravdavati ili glorificirati. Pirotehnika se očito nastoji izgnati sa stadiona, makar smo je iste večeri vidjeli na gotovo svim utakmicama Lige prvaka. Kažu da joj u Hrvatskoj nije mjesto, i to je sasvim legitimno: što država odluči jednom će i provesti, ma koliko se navijači bunili...

Ostaje samo nekoliko neodgovorenih pitanja – zašto su upravo sada baklje proglašene najvećom mogućom opasnosti, zašto je policija išla 'đonom' kad i sama vrlo dobro zna da se represijom ama baš nikada nije uveo red na tribinama, i zašto se, zaboga, u srijedu provocirao sukob?

I ono klasično, kod nas vječno pitanje: imaju li organi reda trenutno pametnijeg posla?

Joško Ponoš

Interventni policajci, naime, navijače su u srijedu dočekali strateški raspoređeni po njihovoj tribini, što je slučaj nezabilježen još od Tuđmanovog doba. Ukoliko je odluka donesena pod utjecajem Kerumovog 'evidentirati i procesuirati', onda bismo se zbilja trebali zabrinuti. Ukoliko nije, već se stvarno mislilo spriječiti paljenje nekoliko baklji, zabrinutost nam treba biti dvostruko veća: jednostavno je nevjerojatno da su šefovi policije u stanju odlučiti se na tako nerazuman... Ma, ne lažimo se: notorno glup potez.

Tajming akcije nam, naravno, ostavlja hrpu prostora za sumnju: teško je ne primijetiti da se represija pojačava paralelno s intenziviranjem Torcidine bitke za Kodeks i javni natječaj, da je već s najavom bojkota Kerumovih i Svagušinih trgovina broj interventnih policajaca na Poljudu porastao, a da je netom nakon Torcidina javnog upozorenja na višegodišnji kriminal u klubu i oko njega – uslijedila prva, moglo bi se reći i brutalna intervencija

Ne u Bijelom salonu, niti među hordom besprizornih likova koja je protutnjala kroz klub, pa državu i Hajduk oštetila za par stotina milijuna kuna. Nisu se organi zakačili ni na tvrdnju da Ivica Šurjak samom svojom pojavom u Upravi krši Zakon o sportu, niti da je nedavna skupština Hajduka nelegalna, a ni sudovi se nisu usplahirili pa konačno dovršili procese protiv famozne desetorice uglednika (među njima i jednog predsjedničkog kandidata); ne, zapelo se baš za bengalke, one iste zbog kojih se policijski šef zadužen za suradnju s navijačima nedavno oglasio i priznao da je 'vrlo zadovoljan jer se postigao dogovor o nebacanju na teren'. Zašto je, dakle, napravljen korak unazad – može se samo pogađati.

Sreća je, stvarno je sreća da su se navijači odlučili na ghandijevske metode i da je njihova borba, barem zasad, u svakom pogledu inteligentnija i superiornija, jednostavno osuđena na uspjeh, a vodi se sa sve više razumnih saveznika i sve većim odobravanjem javnosti.

Vrijeme poštenih javnih natječaja očito dolazi, brzo ćemo valjda dočekati i da se u svaku ozbiljnu tvrtku uvede kodeks upravljanja, a baš Hajduk – zahvaljujući Torcidi  – ima priliku biti među prvima, avangardnima. Ukoliko u tome zakasni, pa potroši još nekoliko godina tavoreći u iščekivanju velikog spremanja, vrlo se dobro zna tko će biti krivci.

A među njima, doduše u sporednoj ulozi, od ovog tjedna će nažalost ostati zapisana i policija.

---

O noćnim pohodima Željka Keruma, Joška Svaguše i Ivice Livaje – nerazdvojnog trojca koji očito proživljava drugu mladost bećareći po kafićima i restoranima, noćnim klubovima i hramovima cajke, mondenim zabavama i koncertima svih vrsta – u Splitu se već ispredaju legende.  

Grad, kakav već jest, u roku od nekoliko sati sve sazna: gdje se pije i jede, u kakvom društvu se čeka zora i tko plaća račun – ako ga se uopće plaća.




Gradonačelnik je živopisan, ali to se znalo i kad ga se biralo; no da će u raskoši svoje osebujnosti nadmašiti Bandića, Rojsa i Mamića zajedno – e, tomu se ni najveći optimisti nisu nadali. Sreća Kerumova da živi u Splitu, jer paparazzi ovdje ne prolaze a žute vijesti brže kolaju ulicom nego medijima. Da, recimo, Bandić u pet sati ne ustaje i trči po Medvednici, nego se vraća kući s ludog provoda, novine bi vjerojatno obilovale sočnim detaljima i snimkama potoka šampanjca i vesele pjesme... I to bi bilo razumljivo, čak i on shvaća da je javna osoba pa ne očekuje popustljivost medija.  

U Splitu je, ipak, situacija nešto drugačija: o Kerumu se ne piše makar ga se gotovo svakodnevno viđa na gradskim štacijama s bocom piva u ruci - postalo je normalno da gradonačelnik u kasne noćne sate razrješava konflikte 'mirnim i prijateljskim posjetima' u pratnji i s podrškom grupe boksača. Izbori su davno završili, što napraviti nego slegnuti ramenima i čekati da uragan prođe.  

Od originala, naravno, kopije su uvijek bljeđe i manje zanimljive. Kad je gazda postavio standard čuvenom kafanskom tučnjavom u zagrebačkom 'Ramazzottiju', Svaguši i Livaji nije preostalo drugo nego držati se trenda. Svako malo u kuloarima se pojavi priča o većim ili manjim kavgama s njima dvojicom u glavnoj ulozi, nekad zajedno a nekad sami za sebe.

 

I baš kad smo mislili da malo novoga možemo doznati, otkrilo se da ovaj posljednji kod kuće redovito mlati suprugu, koja je nekoliko puta bezuspješno tražila pomoć policije i suda.  

Ivica Livaja, naravno, imao je pravo na svoj privatni život, makar je obiteljsko nasilje problem o kojemu se ama baš ni pod kojim uvjetima ne smije šutjeti. Imao ga je, sve dok mu gradonačelnik nije bez natječaja poklonio posao na uređenju gradskih vrtića i sve dok ga nije uvalio u Nadzorni odbor Hajduka.  

Danas, kad je izronio na površinu i došao u poziciju odlučivati o gradskim novcima i o zahtjevima za 'moralnost, stručnost i poštenje' u nogometnom klubu, i sam Livaja vjerojatno shvaća u kakvom se bućkurišu našao. Kroz brojne sudske postupke uvijek se nekako može provući, mada je već dva puta pravomoćno osuđen, no u politici i biznisu nekad su važniji principijelnost, čestitost i ugled.  

Tko o čemu – Kerum o principijelnosti, Svaguša o stručnosti i Livaja o ugledu.

Jednostavno, u Splitu trenutno sve stoji naopako.  

---

Bitka na skupštini Hajduka završila je kako se i očekivalo: Željko Kerum 'legalizirao' je Joška Svagušu i ustoličio svoj nadzorni odbor, a mali dioničari – bez iluzije da će gradonačelnik odjednom doživjeti prosvjetljenje – istresli su sve što im je na duši i za jedan korak se približili usvajanju famoznog kodeksa. Drugačije nije ni moglo biti. Razočaran je valjda ostao samo jedan novinar, bivši Hajdukov funkcioner, koji je tjednima upozoravao na 'moguću eskalaciju nasilja' i prozivao vlastite kolege za 'potpaljivanje atmosfere'.



Jer, naravno, zasjedanje najvišeg Hajdukova tijela jedna je i jedina prilika je da se oči u oči susretnu loža i tribine, da se - barem pokušaju - ukrstiti argumenti i donesu najbolje odluke u interesu kluba. Svatko tko je očekivao drugačije zlonamjeran je ili barem spreman za mirovinu. A možda i ne živi u stvarnosti: krafne, bojkot, ovce, Žuti Peristil, priopćenja, transparenti i skandiranja evidentan su dokaz da je Torcida izabrala pravi put u svome ratu za veliki Hajduk. A rat još uvijek traje i nema naznaka obustave vatre: nakon što je gradonačelnik povukao izjavu o 'ekstremistima i plaćenicima koje treba evidentirati i procesuirati', nakon što je kodeks dobio pravo javnosti pa će se o njemu prije ili kasnije morati raspraviti, izgleda da je shvatio da u Hajduku ne može raditi baš sve što poželi.

Ili se možda radi o taktičkom povlačenju, pa se čeka pogrešan korak Torcide? Ili se ide taktikom isrcpljivanja? Kerum valjda nije tako kratkovidan: ako se s malim dioničarima 'slaže u svemu', ako mu je interes Hajduka stvarno bitan – problem su metode kojima se dolazi do cilja.

A borba za kriterije stručnosti, zakonitosti i javnih natječaja nasuprot podobnosti, lovu u mutnom i rodijaštvu osuđena je na uspjeh, prije ili kasnije.

Tko u nedjelju nije bio na Gripama – ne zna što je propustio: vidjeti aktualnog Hajdukova predsjednika kako smrznut sjedi u prvom redu, šuti kao zaliven i nema hrabrosti obratiti se vlasnicima kluba – neprocjenjivo je iskustvo. Pokazalo se da čovjek nema pojma ni kad je Hajduk osnovan, pokazalo se da nitko od gradonačelnikovih ljudi ne posjeduje ni jednu jedinu Hajdukovu dionicu, no to je malo koga iznenadilo...

Ipak, nakon dvoranskog okupljanja ostalo je nekoliko neodgovorenih pitanja, pa je red barem ih postaviti.

Pitanje prvo: Tko je ovdje ulica, a tko vlast?

'Mali' dioničari došli su oboružani svom silom argumenata, s govornice se bombardiralo Zakonom o trgovačkim društvima, Zakonom o tržištu kapitala, pravilnikom Središnje depozitarnje agencije, pravilima Središnjeg klirinškog depozitarnog društva i statutima grada Splita i Hajduka. Redale su se primjedbe, upozorenja i prijetnje tužbama, zahtijevalo odgovore, mahalo papirima...

Predsjednik skupštine Vinko Radovani u barem dva navrata ostao je na brisanom prostoru: kao pravnik, nudio je odgovore tipa 'Ovo je nova situacija' ili 'Ne sjećam se'.

Sam Kerum, pak, kao jedini pravi argument imao je glasački listić s 300.928 glasova – a i njega je, pokazalo se, dobio na vrlo šlampav način. Po svemu sudeći skupštinu ne bi trebalo biti teško poništiti ukoliko se samo jedan dioničar zainati – a to, opet, govori zašto nam toliko treba taj kodeks.

Pitanje drugo: Tko je u dvoranu doveo razbijače?

Torcida sigurno nije: među malim dioničarima, strateški raspoređeno, sjedilo je između deset i dvadeset plećatih mladića, oko vrata su imali akreditacije s natpisom 'tehnika', a kasnije se pokazalo da dolaze iz Kluba borilačkih sportova 'Pit bull'.


'Prijateljski sam vezan s Kerumom, zato sam tu' – kazao je Marko Tomasović.

'Nismo bili angažirani kao osiguranje već smo dolaskom htjeli pružiti podršku gradonačelniku i čitavom vodstvu Hajduka.'

Pored sve sile policajaca, pored specijalne policije (koja se na ulice izvodi u slučaju terorističkih napada i talačkih kriza), pored prilično brojnih regularnih zaštitara, na skupštini smo, eto, imali i Kerumovu parapoliciju. Fino.

Pitanje treće: Tko se komu rugao?

Glasanje ovaca, kao govor ulice benignog tipa, možda bi se moglo nazvati izrugivanjem – makar je, eto, i Kerumu to simpatično. Ali, kako onda protumačii govor stanovitog Mrkoga, tipa koji je u Nadzorni odbor Hajduka ušao ludom kombinacijom poznanstva s Kerumom i činjenice da je najjači 'na ruku' s ove strane Jadrana?

- Ja sam Miran Pelivan, popularni Mrki, mesar, što je - tu je... Imam ženu, troje punoljetne djece, u životu znam što znači imati i nemati. Danas nitko od vas ne smije reći: 'nikad ne reci nikad'. Borit ću se za ovi kodeks, neka sad Torcida zna.

Nakon cijele priče o stručnosti i kompetentnosti, nije li ovo ruganje – i to službeno, s govornice, iz fotelje u Nadzornom odboru? Ili stvarno živimo u nekoj paralelnoj stvarnosti?

Pitanje četvrto: Gdje su gradski vijećnici?

S toliko su žustrine i teatralnosti tri puta u mjesec dana raspravljali o Hajduku, sve su znali kazati i ništa nisu znali i htjeli odlučili, a na skupštini od njih ni traga ni glasa. Ne bez razloga: na popisu dioničara Hajduka nema doslovce nijednog od njih, valjda računaju da ih se ova priča ni ne tiče, niti ih previše zanima.

Uzalud je bilo upozoravati cijenjene dame i gospodu da je kod privatizacije Hajduka Kerum uplatio MANJE novca od malih dioničara, a da su za onih gradskih 55 posto osobno odgovorni svojim biračima... Ne, nisu se htjeli miješati.

Tako je i bolje – tko bi se borio još i protiv HDZ-a i SDP-a, pa svih tih navodno nezavisnih vijećnika, pa Luke Podruga...

Pitanje peto: Kad će Kerum konačno pročitati kodeks?



Dobio ga je početkom kolovoza – pa ga metnuo u džep i obećao se javiti. Gledao je transparente na Poljudu, čuo zašto navijači bojkotiraju utakmicu s Dinamom, rekli su mu valjda i za skandiranja po gradu, objavljeno je po novinama, a ako ništa drugo – pisalo je 'KODEKS' i na njegovoj pedesetmetarskoj kesi na Peristilu.

I onda dođe na govornicu i kaže da 'neke dijelove treba izmijeniti', pa se okrene na drugu stranu i u kamere prizna da kodeks – nije ni pročitao!

Što zaključiti, da ga nije briga ili da se pravi blesav?

Istina, od tolikog inzistiranja Torcide već i sama riječ postala je nekako izlizana, no zasićenja nema: priča se konačno proširila, predsjednik Transparency Internationala predlaže usvajanje Torcidinog dokumenta u svim državnim tvrtkama, a srčani dioničar Tomislav Tadinac (apsolutni junak skupštine) lijepo je poentirao:

- Da se mene pita, napravio bih još deset puta stroži kodeks. A neusvajanje ovoga koji se predlaže nije pitanje ni prava ni ekonomije, nego medicine!

Bit će ipak da je i Kerum shvatio da je u kodeksu ključ svega, da će ga nakon usvajanja trebati poštovati, a da su onda u Hajduku dani odbrojani za pekare i za mesare, za keramičare i tučare...

Sve mu je lijepo nacrtano. Kad se već javno izjasnio za podobne i odane umjesto stručnih, trebat će ga razuvjeriti – ili prisiliti na uzmak. Korak po korak.

---

'Mene je moj gradonačelnik stavio u Hajduka i sad ćete me gledati četiri godine. Nitko me neće maknuti, nitko!'

U jednoj manjoj prostoriji u Banovini, dok se čekalo da gradski vijećnici izrecitiraju što imaju i dođu do teme koja je toga dana jedina zanimala baš svakoga, Joško Svaguša kratio je vrijeme uz čašicu vina. Iako je pušio cigaretu za cigaretom, nervozan nije bio: znalo se kako će rasprava u gradskom parlamentu završiti. S Kerumom iza leđa, najpoznatiji splitski pekar siguran je da mu nitko ništa ne može.

Komunikacija sa Svagušom na momente podsjeća na pokušaj razgovora s ringišpilom: najprije se zakune da će Frediju Fiorentiniju pokazati vrata koliko sutra, onda se zainati i kaže da će ga čuvati na Poljudu 'još deset godina, kao svoga zamjenika', pa onda odluta s teme, pa stane vikati cerekati se, umiljavati, izazivati... Uglavnom , neprepričljivo: predsjednik Hajduka u svakom slučaju je živopisan lik, čak je i od samog gradonačelnika na trenutke... Pa, razigraniji, recimo to tako. Citat na početku teksta mila je majka, Svagušu treba doživjeti uživo.


U Gradskom vijeću, pak, sjede sve sami umjetnici: ono što su izveli u četvrtak ne može se nazvati drugačije nego čistom konceptualom. Sastati se na traženje navijača i onda puna dva sata ne progovoriti ni riječi o temi sastanka – e, pa to ne bi uspjelo ni Bandiću. Dični gradski vijećnici guštali su raspravljati o Hajduku, vidjelo se da se dame i gospoda razumiju u lijeve bekove i desna krila, omladinsku školu, Stari plac, dionice, navijače, lokalnu anesteziju i globalno zatopljenje, drljali su ama baš o svemu osim o dvije ključne stvari: kodeksu i javnom natječaju. A mogli su, nije vrag da nisu shvatili u čemu je problem.

Ukratko, dvosatno umovanje može se sažeti u par rečenica:

- HDZ-u je bilo najbitnije obraniti čast i ugled Mate Peroša, dalje od toga nemaju ambicije. A i bolje im je, s obzirom na galeriju njihovih štetočina koje su u petnaest godina prodefilirale kroz klub.

- SDP-ova ekipa, po svome, tu i tamo ubode na pravo mjesto, no osim iznimke u liku Gojka Čepe – niti znaju, niti mogu prepoznati gdje je problem, a kamoli da bi zauzeli čvrst, jasan i principijelan stav. Ili, još vjerojatnije, ne žele: po Marinu Jurjeviću i razumijevanju kojim obasipa Keruma, lako je za pretpostaviti da bi i sami pronašli nekog svog pekara, mesara i tučara pogodnog za Hajduka, samo da im je nekako do žezla...

- Kerumovci imaju stranačku stegu, na njih ne treba ni trošiti ni riječi.

- A gradonačelnik? E on je konačno, javno i službeno, ovog četvrtka obznanio da je Hajduk njegova prčija. Pardon, ne njegova - prčija Hrvatske građanske stranke.

Ovog četvrtka shvatili smo da politika u 2009. godini jednostavno ne zna ili ne želi prepoznati glas naroda, da su zov vlasti i fotelja u kakvom nadzornom odboru primamljiviji od principijelnog, stručnog i dugoročnog rada.


Bit će tako i nakon skupštine Hajduka za dva tjedna, koliko god se mali dioničari bunili, koliko god Torcida palila svijeće, podizala transparente, pisala priopćenja ili bojkotirala utakmice. Bit će tako do novih izbora - mada ni alternativa Kerumu ne izgleda nimalo obećavajuće, dapače - ili do potpunog Hajdukovog sloma.

Možda se tada netko u gradskoj vijećnici sjeti onog kodeksa, javnog natječaja i zahtjeva za stručnjacima na odgovornim mjestima, možda im padne na pamet 'ulica' koja se zalagala za principe i sjednica na kojoj su se svi skupa pravili blesavi.

---

'Nec sine te nec tecum vivere possum' (lat.) - ili, u prijevodu: 'Ne mogu ostati s tobom, ali ni živjeti bez tebe'.

Transparent na tužno tihom i pustom Poljudu, uz poruku u stilu rimskih legionara uoči odlaska u ratove, najbolje je sažeo svu bit jedinstvenog splitskog protesta: deset tisuća najvjernijih Hajdukovih navijača doslovce se žrtvovalo, zatomilo tugu i svoju ljubav prema klubu demonstriralo na danas jedini mogući način. Jednokratnim bojkotom.



Propustiti domaću Hajdukovu utakmicu s Dinamom nezamisliva je muka svakom prosječnom navijaču Hajduka, pa je Torcidina akcija utoliko moćnija i veća. A kako se u medijskim izvještajima sve najčešće svede na prebrojavanje, to su demonstranti i ovdje odnijeli pobjedu od najmanje deset tisuća prema najviše tri tisuće. No od suhih brojki, pa čak i besmislene usporedbe sablasnog Poljuda sa krcatim, šarenim i raspjevanim Starim placom, puno su važnije poruke koje su s Plinare poslane i pouke koje će, prije ili kasnije, doprijeti čak i do Kerumovog mozga. A možda se i koji medij potrudi objaviti ih...

Zaključak prvi: Hajduk je u problemu

Nogomet se igra zbog publike, navijača, atmosfere i prihoda od prodanih ulaznica. U subotu na Poljudu nije bilo ničega – ne zato što su tribine okrenule leđa svome klubu, čak ne ni zbog loših rezultata, već zato što se mirno i kulturnio prosvjedovalo protiv nestručnog i rodijačkog načina upravljanja klubom. Protest je za hrvatske prilike bio upravo nevjerojatno smislen i artikuliran, poruke su bile jasne i precizne, a cilj realan i ostvariv: veliki Hajduk.

Kako? Pa i to je lijepo nacrtano: treba konačno usvojiti Kodeks upravljanja Hajdukom, u nadzorni odbor postaviti stručnjake umjesto mesara i tučara, a onda i raspisati javni natječaj za predsjednika Hajduka s programom rada kao jedinim kriterijem.

Zaključak drugi: Ne igrati se s Torcidom

Otkako su navijači svoju borbu za veliki Hajduk počeli voditi na svim legalnim poljima, otkako su se sami pobrinuli da se izbjegnu bilo kakvi neredi i fokusirali na kodekse, priopćenja, mirne proteste i pravne akcije, podrška u javnosti im je evidentno porasla. Hajduk se profilirao kao jedini povod oko kojega se u Splitu može okupiti najmanje deset tisuća ljudi, a Torcida kao jedina snaga koja je u stanju organizirati ih.


Čak i izjave slučajno anketiranih ('Hajduk nije ničija prčija', 'Hoćemo kodeks' i slično) pokazale su da navijačka masa vrlo dobro razumije oko čega se okuplja i da se ne radi o zavedenim i izmanipuliranim šupljeglavcima: dok je Željko Kerum uvjeren da se radi o 'urbanim Jugoslavenima', a njegova sestra Nevenka misli da je 'prosvjed organizirao HDZ', nema straha - kad te optužuju da si svačiji, sigurno je da nisi ničiji...

A činjenica da u subotu nije zabilježen doslovce nijedan incident, da nije poletio nijedan kamen i nije nastradao baš nijedan – pa ni Svagušin ili Kerumov – izlog, oko čega se potrudilo samo vodstvo Torcide, još je jedan razlog cijelom Splitu za ponositi se. Ni dlaka u jajetu se nije mogla naći, koliko god se trudilo...

Je li tko spomenuo huligane?

Zaključak treći: Svaguša u Hajduku nema perspektivu

Može mu se priznati da od početka nije imao sklonost navijačkog puka, ali i konstatirati da ništa nije učinio kako bi rastjerao nepovjerenje: niti je ispunio obećanje pa iz kluba najurio desetljećima skupljan talog (tko još spominje Fredija Fiorentinija?), niti je raščistio situaciju s menadžerima oko Hajduka, niti je organizirao klub i izabrao suradnike dostojne Hajdukova renomea.

No zato je u dva navrata spriječio postavljanje navijačkih transparenata na Poljudu.

Svaguša – ako ništa drugo onda kao osuđeni izrabljivač radnika i osuđeni bespravni graditelj (i to na gradskom vlasništvu!) - zna da se ne uklapa u famozni kodeks, pa o njemu sustavno i uporno odbija progovoriti i jednu jedinu rečenicu. Obećao je neki dan, još čekamo...

Zaključak četvrti: Ni Kerumu neće biti ugodno

Splitski gradonačelnik godinama je bio uvjeren da ima bezrezervnu podršku ulice, nije mu bio problem slikati se s Torcidinom kapom na glavi i mahati Hajdukovim šalom uoči izbora, pa mu je i pogrdno – u jednom trenutku zaista i brutalno – skandiranje na Peristilu i Starom placu jako teško palo.

Kerum je ključna osoba u priči oko Hajduka, na Poljudu će mu ulica okrenuti palac prema gore ili dolje, no on kao da toga jednostavno nije svjestan. Split se bezbroj puta pokazao kao vrlo emotivan, a često i nimalo racionalan grad, pa ne bi trebalo biti nimalo čudno ako gradonačelnik – pored svih svojih dobrih ili loših poteza – posrne baš na nogometu. Nonšalantan odnos prema Hajduku Split će teško tolerirati, a prvi (možda i zadnji) test Kerumovih namjera je već za dva tjedna, na skupštini kluba.

Zaključak peti: Na skupštini se mrtvi broje...

...u figurativnom smislu, dakako. Na Gripe sasvim sigurno dolazi nekoliko stotina malih dioničara, sa samo dva cilja: usvajanjem Kodeksa i raspisivanjem natječaja za sve ključne funkcije u Hajduku. Niti ih zanimaju mjesta u Nadzornom odboru, niti će ih prihvatiti bez ovih uvjeta.

Jest da je njihovo vlasništvo u klubu ograničeno na par postotaka, no pravo glasa im nitko ne može odreći: osim što su djelomični vlasnici, oni su i potrošači bez kojih ništa nema smisla. Na koncu, ni Kerum nema puno veći udio u Hajduku, valjda smo dovoljno zreli da shvatimo da pobjedom na izborima nije privatizirao ni grad, ni Hajdukovih gradskih 56 posto dionica...

A ako mislite da su sve ovo nebitne budalaštine...

...potpuno ste u krivu: od Torcidine borbe za kriterije stručnosti umjesto podobnosti, vizije umjesto improvizacije, čestitosti umjesto moralne upitnosti – mnogi bi u Hrvatskoj mogli puno naučiti.

Od političara do sindikalista – O HEP-u, HAC-u ili Podravki teško da bismo danas čitali na stranicama crne kronike da je i ondje postojao nekakav kodeks, da su svi ti nadzorni odbori ili direktori umjesto po stranačkim ili rodijačkim kriterijima dolazili javnim natječajima. I da su se radnici za to borili sudskim tužbama, mirnim prosvjedima, paljenjem svijeća, lecima, mimohodima, skandiranjem i bojkotom.


Kako najduži put počinje najkraćim korakom, i kako ne bi bio prvi put da baš Split okreće novu stranicu povijesti, nema nam druge nego ponavljati: kodeks – natječaj, kodeks – natječaj, kodeks – natječaj, kodeks – natječaj...

Do iznemoglosti: u ovoj borbi nema predaje

---

Gradonačelnik je prevario suprugu. Pet godina skrivao se s duplo mlađom curom, i to u ženinom 'Jokeru', obasipao je tvrtkama, poslovnim prostorima i parama, sve dok ljubav (ili potreba, ili okolnosti) nisu prevladale.

I to je sasvim u redu: Kerumovi izvanbračni izleti s ljudske su strane sasvim razumljiv potez - ili greška, svejedno. Moralizirati nad nestašnim gradonačelnikom i izvrgavati ruglu njegovu obitelj može se samo u anonimnim komentarima po internet forumima, no za njegov privatni život – pa čak i da je na vrhu 'Jokera' nije držao zgodnu plavušu, već kakvu seksi domaću životinju s kojom je imao romansu – trebala bi nam pucati neka stvar.

Trebala bi, da Željko Kerum nije patrijarhalni i konzervativni Dalmatinac, odnosno da se u predizbornoj kampanji nije takvim predstavljao. Da se nije zaklinjao u Boga i obiteljske vrijednosni, da se nije u intervjuu prije samo pet mjeseci zakleo:

'Meni je obitelj sve.'

Duje Klarić

A znalo se za Keruma i njegove izlete, samo što se po tome čačkalo nije. Znalo se i za 'nećakinju', i za stan u Jokeru, pitalo ga se, pa je kolegi iz Leu Slobodne odgovorio u svome stilu:

'Kovačiću, 'ko te plaća da me 'vako jebeš?'

Uglavnom, doznali smo da nam je gradonačelnik licemjer – pa što? Doznale su to i blagajnice iz njegovih trgovina, kad su shvatile da ih je slagao o minimalcu od pet tisuća kuna do ove jeseni. Lijepo su čuli novo objašnjenje:

'Nisam ja odredio cijenu radnika u Hrvatskoj.'

Svoj ulazak u politiku i kompletan javni imidž Kerum je, između ostaloga, izgradio na odbojnosti prema političkim strankama. Uoči izbora urlao je da su 'HDZ, SDP i sve ostale stranke učinile puno zla Splitu', u izbornoj noći jadao se kako je bio 'sam protiv svih' likovao je zbog 'pobjede nad dva monstruma', pa najavio da 'ne želi koalirati ni sa kim, zašto bih se dogovarao s HDZ-om'.

Samo koji tjedan kasnije Željko Kerum dogovorio je suradnju sa splitskim HDZ-om. Još koji tjedan iza toga, točno na svoj 49. rođendan, Željko Kerum osnovao je političku stranku. Čast je čast, a vlast je vlast.

Budalasto bi bilo gradonačelniku izvlačiti obećanje o zabrani gradnje novih trgovačkih centara 'jer će uništiti gradsku jezgru', pa primijetiti da se u Splitu trenutno grade tri, a priprema gradnja još dva – i to baš Kerumova.

Besmisleno je inzistrirati na izjavi da bi stavljanje sestre Neve na čelo Gradskog vijeća bio nepotizam – pa shvatiti da je to ipak napravljeno.

Ili Hajduk, dovoljne su samo Kerumove dvije izjave:

'Ako ljudi traže, raspisat ću natječaj za predsjednika Hajduka.' (8. kolovoza 2009.)

'Predsjednik Hajduka mora biti kompletna osoba: pravnik, ekonomist i stručnjak za sport, mora osigurati sponzore i donatore, mora pregovarati s bankama, osiguravajućim društvima, FIFA-om, UEFA-om... To je kompleksan posao...' (8. kolovoza 2009.)

I onda shvatimo da je klub umjesto stručnjacima predao u ruke pekarima, mesarima i tučarima.

Kažem, budalasto je i besmisleno inzistirati na odgovornosti – jer je nema, niti će je biti. Treba se skloniti na sigurno, pokriti glavu i čekati da četiri godine varanja birača nekako prođu.

A ovo sa Ankicom i Fani – to je zbilja Kerumova privatna stvar...

---

'Kad Grad Split postane većinski vlasnik, sazvat ćemo skupštinu. Skupština će izabrati nadzorni odbor, a nadzorni odbor novu upravu.'

Eto ovako, s dvije jednostavne rečenice, Željko Kerum je prije točno mjesec dana opisao svoj plan za Hajduk. Zvučalo je kao ih je upravo naučio, kao da je stisnut uz zid pa nema ništa pametnije za reći nego to što su mu savjetovali - da će se, eto, držati zakona i procedure. Dakako, slagao je.

Joško Ponoš

Joško Svaguša - tada još samo pekar - sjedio je dva stola dalje i k'o fol nezainteresirano virkao prema drugom kraju birtije, gdje je deset momaka Kerumu doslovno crtalo što bi mu bilo pametno napraviti: potjerati iz kluba Fiorentinija i ostale nesposobnjakoviće, usvojiti taj jebeni kodeks i raspisati natječaj za novog predsjednika Hajduka.

---

P.S: Za bolje razumijevanje, evo kodeksa od kojega bježe svi osim navijača

 

MI BI TILI VELIKOG AJDUKA

Kodeks upravljanja Hajdukom

 1. Stručnost kao temeljni preduvjet za obnašanje svih dužnosti u Hajduku

 Svaki djelatnik kluba, od predsjednika uprave do portira, mora za obnašanje svog posla zadovoljiti tri temeljna preduvjeta: odgovarajuća stručna sprema, minimalni broj godina radnog staža i adekvatne profesionalne reference. Sva tri preduvjeta moraju biti jasno definirani Pravilnikom o unutrašnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta u klubu koji mora biti usklađen s legislativom i standardima profesionalnih nogometnih klubova u Europi.

 2. Vizija i strategija razvoja Hajduka

 Čelništvo kluba u cjelini, a predvođeno predsjednikom uprave, mora imati jasno definiranu i javno prezentiranu viziju i strategiju razvoja kluba kao osnovu za ostvarenje sportskih i poslovnih ciljeva. Dugoročni ciljevi moraju odgovarati ugledu i tradiciji Hajduka i dobiti podršku navijača.

 3. Potpuni profesionalizam vodstva Hajduka

 Vodstvo kluba mora podrediti sve ostale profesionalne aktivnosti svom punom radnom angažmanu na poslovima upravljanja klubom te svaki dan provesti puno radno vrijeme na ostvarenju Hajdukovih sportskih i poslovnih ciljeva. Amaterizam, volontiranje, skraćeno radno vrijeme, kao i povremeni angažman su nespojivi sa časnim, odgovornim i profesionalnim pristupom upravljanju Hajdukom.

 4. Zakonitost i transparentnost u poslovanju Hajduka

 Uprava Hajduka mora upravljati klubom sukladno važećim zakonima i pozitivnim standardima transparentnog poslovanja od dana stupanja na dužnost do završetka svog mandata. Preuzimanjem dužnosti, uprava kluba mora preuzeti i moralnu, profesionalnu i zakonsku odgovornost analize zatečenog stanja, redovitih revizija poslovanja i poduzimanja potrebnih mjera spram svih uočenih odstupanja od načela zakonitosti i transparentnosti.

 5. Odgovornost u ostvarivanju sportskih i poslovnih ciljeva Hajduka

 Svaki djelatnik kluba, a ponajprije predsjednik, mora odgovarati za svoj rad i rezultate toga rada. Jedino mjerilo uspješnosti u upravljanju klubom jesu ostvareni rezultati u odnosu na unaprijed definirane i javno prezentirane sportske i poslovne ciljeve.

 6. Moralnost i zakonsko nekažnjavanje čelnika i svih djelatnika Hajduka

 Svaki čelnik i djelatnik kluba mora se u svom privatnom i profesionalnom životu, kako za vrijeme obnašanja dužnosti u Hajduku, tako i prije angažmana u klubu, ponašati u skladu s javnim moralom i potvrditi neupitne karakterne vrijednosti koje dolikuju dostojanstvu kluba. Isto tako, kao jedan od temeljnih preduvjeta za obnašanje dužnosti u klubu svaki djelatnik mora predočiti potvrdu o nekažnjavanju. 

 7. Neovisnost upravljanja Hajdukom

 Svim djelatnicima kluba interes Hajduka mora biti ispred svih ostalih interesa. Upravljanje klubom mora biti neovisno od svih političkih, gospodarskih i privatnih utjecaja.

 8. Sprječavanje sukoba interesa u Hajduku

 Nijednom djelatniku kluba niti članu njegove uže obitelji ne može biti omogućeno bavljenje poslovima u kojima se Hajduk pojavljuje kao poslovni partner, a na temelju kojih bi taj pojedinac mogao ostvariti osobni dobitak ili probitak. Upravljačka tijela Hajduka moraju biti izravno odgovorna za sprječavanje sukoba interesa na svim razinama u klubu.

9. Očuvanje ugleda i tradicije Hajduka

Svaki djelatnik kluba mora biti svjestan povijesti i tradicije kluba te njegovih temeljnih vrijednosti. Isto tako, svi djelatnici Hajduka moraju u svom svakodnevnom radu iskazivati predanost tim vrijednostima i raditi na njihovom očuvanju. Dužnost uprave kluba je i formalno definirati temeljne vrijednosti Hajduka te sankcionirati svako obezvrijeđivanje ili djelovanje koje odstupa od tih vrijednosti na svim klupskim razinama. Jedna od tih temeljnih vrijednosti Hajduka su svakako i njegovi navijači.

---

Vidio Svaguša da je Kerum digao nos, pa se i on umislio: predsjednik Hajduka u rekordnom je roku izbrisao prefiks 'vede' i činjenicu da klub vodi samo do 10. listopada, pa poslije šta bude, ali je zato vrlo osjetljv na svaku rečenicu napisanu u novinama, svaki transparent na tribinama i svaku malu kritiku ili šalu. A posebno ga muči problem s krafnama: kud se nije prije dvadesetak godina počeo baviti cvjećarstvom, pa da mu sa Sjevera bacaju tratinčice, a u novinama ga krste 'čovjekom - mimozom'...

Vršitelj dužnosti predsjednika kluba (da, to je točna Svagušina titula, a zažmirit ćemo na formalne vratolomije i izvrtanje propisa kojima je do nje došao) u Hajduku je vrlo kratko. Tri i pol tjedna. Jednako toliko traje i novinarska potraga za njim, nudi mu se prilika za intervju još od one izjave da 'u Hajduku počinje čistka, dolaze novi ljudi', da ga 'menadžeri uopće ne zanimaju', da 'treba malo vremena da se dokaže' i da će 'sve raditi javno i transparentno'.

Malo je vremena prošlo, ali za zaključak sasvim dovoljno: Svaguša definitivno jest napravio dva dobra poteza, doveo dvojicu najboljih igrača u Hrvatskoj i stranog trenera s glavom i repom, ali od dubinskih, korjenitih promjena očito je odustao. I usput je dva puta uhvaćen u laži, što je samo dokaz da ih nikada nije ni namjeravao provesti.

A navijači, kojih se Netijak boji čak i više nego Strikana Keruma, traže baš to – temeljito čišćenje i preslagivanje cijelog kluba, zatvaranje vrata menadžerima i pošten, dosljedan i javan rad. Pa makar cijela sezona propala i Hajduk ostao na odličnom četrnaestom mjestu.

Ovakva zamjena uloga u svijetu je vjerojatno nezabilježena: tribine traže sustav, a nudi im se improvizacija. Traže dugoročan plan čak i po cijenu loših rezultata, a nudi im se dobar rezultat na lošim temeljima. Traže stručan rad, a dobivaju tek obećanje da se 'neće krasti'. Istina, u Hajduku je to možda velik korak, ali zdravorazumski gledano – minimum koji još uvijek nije dovoljan za prolaznu ocjenu. Školskim rječnikom, 1+.

 

Menadžeri

Kolokvijalno rečeno, rak - rana Hajduka, a opet je Torcida jedina koja ima muda javno progovoriti. Menadžeri su postavljali i smjenjivali trenere, oni su često određivali sustav igre i sastav prve momčadi, oni sjede u svečanoj loži, putuju s Hajdukom u inozemstvo i uvode red na hodnicima Poljuda. I, ne sasvim nevažno, u svemu tome lijepo zarađuju. Siniša Šošo, naravno, tu nije jedini, dapače: ako se igračima pod kapom Rena Sinovčića daje pedeset posto od budućeg transfera, zašto i on ne bi dobio svojih 35 posto? Koliko postotaka dobiva Damir Štimac? Koliko Franjo Pašalić? Koliko Domagoj Bilić, Slavenov brat? Koliko Stipe Bradarić?

Naravno ako je nekakav Ivica Franić uspio u prvu momčad uvaliti Ivana Rodića, koji se po pokazanome na terenu može usporediti jedino s balvanom, zašto se, stvarno, šansa ne bi dala i Šoši i njegovim igračima?

Zašto? Zato što Hajduku menadžeri trebaju jedino ako se i dalje želi živjeti na rubu, u strahu od mafijaških obračuna i napada na trenere, u vječnoj sumnji na namještanje utakmica, bojkot igrača i igre na kladionicama. I ako želimo 'nekog splitskog Mamića', onoga koji u ovom polusvijetu vrlo dobro pliva i iz prikrajka, preko HNS-a, sudaca i Hajdukovih prijatelja tipa Tomislav Židak, uporno stvara teren za povratak na mjesto zločina.

U čistoj situaciji, Hajduku odlazi 100 posto novca od transfera, a nezaposlenima je ulaz na Poljud zabranjen.

Slučaj Čop

Tu je Svaguša definitivno pao: najprije je tvrdio da s menadžerima niti ne razgovara – a onda se otkrilo da mu je Šošo sedam dana zaredom sjedio u uredu. Tvrdio je i da ugovor s Čopom nije potpisan – a mali je osvanuo čak i na službenoj klupskoj web stranici. Kleo se da Hajduk 'dobrog igrača dobiva besplatno' – da bi se tek naknadno, gotovo slučajno, otkrilo da mu je poklonio 35 posto od budućeg transfera. Je li ovo 'korjenita promjena' ili 'transparentan rad'?

Kadrovi

Svagušina druga, 'peroševska' greška: jest, Ivanu Buljanu se zahvalilo na suradnji, no njegov odlazak se – s obzirom na minuli rad - u klubu nije ni osjetio. Što je s ostalima?

Fredi Fiorentini se još uvijek drži i 'bit će tu još deset godina', kako prijeti v.d. predsjednik.

Vilson Džoni, skaut zbog čijeg nerada Hajduk godinama ne pronalazi igrače, već mu ih dovode posrednici – promoviran je u privremenog sportskog direktora. Onaj kojemu je navodno namijenjena trajna fotelja, Ivica Mornar, najprije mora koji mjesec u školu.

Davor Pavić se umiljava novim gazdama.

Frfa Mužinić, po starome, ne radi.

A Svagušini 'novi ljudi'? Zasad je tu samo Ivica Šurjak, jedini čovjek u povijesti koji je u Hajduku dobio izvanredni otkaz, mota se po Poljudu a da nitko ne zna u kojoj točno ulozi i s kojim zaduženjima.

Tomislav Ivić, Luka Peruzović, Šime Luketin, Boro Primorac, Alen Bokšić... svi su redom Hajduka odbili. Nisu blesavi.

Mediji

V.d. predsjednika mandat je započeo telefonskim pozivima sportskim novinarima i molbama da 'napišu nešto afirmativno o njemu'. Neki su mu udovoljili, pa dobili pokoju ekskluzivnu informaciju, a ostali – po tumačenju u stilu gazde Keruma – 'pišu pizdarije i napadaju ga bez razloga'.

Odnos s novinarima na Poljudu je oduvijek bio specifičan, da se izrazimo ovim eufemizmom. Niti oni previše čačkaju po bilo čemu osim treninga i službenih presica, niti u Hajduku smatraju da je normalno dati im informacije o ugovorima i provizijama, menadžerima i transferima. Lakše je sjesti u kafić i razglabati o ničemu...

Kodeks



To je dokument po kojemu su Split, Hajduk i Torcida opet jedinstveni u svijetu: navijači njime traže garanciju da će u klubu raditi stručni, pošteni i neokaljani profesionalci s programom rada i vizijom za budućnost. Kratko, jasno i bez izmotavanja.

Gradonačelnik Željko Kerum, međutim, papir s kodeksom je doslovce presavio i gurnuo u stražnji džep, a v.d. Svaguša o njemu se ne želi ni izjasniti. I ostat će tako barem do famozne skupštine u listopadu: do tada možda Kerum shvati da je mjesto predsjednika Hajduka važnije i osjetljivije od nekakve činovničke pozicije u Banovini, za koju svejedno raspisuje javni natječaj.

Pa da ipak krenemo ispočetka, još nije kasno...

---

Dno dna. Da nemamo Poljud, koliko god bio trošan i oronuo, Hajduka bi se komotno moglo ugasiti: lošiji start u prvenstvu i sramotnije ispadanje u Europi teško bi se moglo i zamisliti, precijenjeni i samodopadni igrači pognute glave napuštaju teren i 'padaju u depresiju', trener leži u bolnici i liječi srce, navijači bjesne, a iznad devastiranog kluba kruže strvinari. Na sve manjoj visini.

U Hajduku i oko njega danas, u 98. godini postojanja, jedini vrijedni pažnje su navijači. Bez podilaženja ili lažne patetike, činjenica da se na utakmici protiv slovačkih poluamatera okupilo 25 tisuća ljudi, da je antologijski poraz prošao bez ijednog incidenta i da publika očigledno bolje razumije nogomet od bilo koga u samom klubu - ne smije se prešutjeti.

Tu je i Torcida: u općem rasulu jedina trenutno zvuči artikulirano, traži čistku nesposobnih, uklanjanje politike i izbor novih ljudi putem javnog natječaja. Može li poštenije? Teško. Je li izvedivo? Još teže: na vapaj s tribina nitko ne reagira, svemoćni Kerum ga vjerojatno ni ne razumije, a javnost je još uvijek osjetljivija na jednu baklju na sjevernoj tribini nego na činjenicu da u svečanoj loži defiliraju mafijaši i da 'redari u civilu' potežu pištolje.

Željko Kerum

Splitski gradonačelnik ili ne zna što radi, ili čeka trenutak da u Hajduku progura ono što je davno zamislio. Po postavljanju Joška Svaguše za v.d. predsjednika dalo bi se zaključiti da je potpuno izgubljen, a po sve glasnijim pričama o povratku Igora Štimca ili Ivice Šurjaka – da igra svoju igru.

Jedno je sigurno: Kerumu su usta puna struke i stručnjaka, no u stvarnom životu oslanja se jedino na obitelj i pouzdane prijatelje s kojima navečer može zabančiti.

Svagušino imenovanje moglo bi biti početak, ali vjerojatnije je kraj njegove vjerodostojnosti u Hajduku. Jer..

Joško Svaguša

Vršitelj dužnosti predsjednika kluba, ugostiteljsko-turistički tehničar s očiglednim problemima u verbalnom izražavanju, s nogometnom nema nikakve veze. Osim što je bio menadžer igraču Mati Selaku, koji se do danas nije proslavio, i osim što je bio jedan u nizu od pedesetak ispitanih zbog premlaćivanja Luke Bonačića.

Svaguši, doduše, danas nije lako: od posla kojeg se prihvatio pristoji ljudi bježe, a i bježat će sve dok se ne postave čvrsta pravila igre. Neiskustvo je dokazao već u prvom potezu: umjesto da u obezglavljenom klubu nametne autoritet barem u svlačionici, igračima je manirom dobroćudnog gazde za pobjedu u Koprivnici obećao – večeru. Janjetinu, ne sumnjamo...

Splitskog pekara (koliko god ga vrijeđala ova titula) već se u startu počelo uspoređivati sa slavnim Titom Kiriginom, s kojim ga vezuje jedino naziv tvrtke Bobis.

Sve ostalo je, naime, potpuno različito: Kirigin je osnovao Bobis i razvio ga u splitskog giganta, a šezdesetak godina kasnije Svaguša je u istoj tvrtki osuđen i kažnjen zbog maltretiranja radnica.

Mate Peroš

Mogao se proslaviti jer je imao sve – novac, podršku politike i perfektnu atmosferu u i oko kluba – a odlazi s velikom nulom. Sintagma o 'uzdignutom čelu' valjda ni njega samoga ne može zavarati: u naslijeđe je ostavio Hajduk u kojemu sumnjivi menadžeri i dalje ordiniraju po hodnicima, potpuno pogrešno složenu i skupo plaćenu momčad te nesposobnjakoviće koje je u klubu zatekao, a nije ih se imao snage riješiti.

Peroš možda čak i jest imao dobre namjere (teoretski je moguće da ih ima i Svaguša), ali nije shvatio da se naklonost publike ne kupuje skupim, nepotrebnim i nespremnim igračima, niti se klub može voditi s Renom Sinovčićem koji javno šamara trenera.

Od lošega, ipak, uvijek može gore. Jer...

Igor Štimac

Što reći o njemu? Osim što je krivac za dvije naveće europske blamaže kluba, barem do prošlog tjedna (Shelbourne i Debrecen), osim što je otvorio Hajdukova vrata raznim Šošama, Jelavićima i Momčilovićima, osim što je prodavao igrače pod sumnjivim okolnostima (preko Hrvoja Petrača!), osim što se tukao s igračima, sucima i navijačima, osim što je nakrcao svlačionicu desecima anonimnih i bezveznih igrača te u Split doveo čak i jednog Ćiru Blaževića, o Igoru Štimcu, kažu ljudi, pametnije je ništa više ne govoriti.

Gospodin je zaslužan za činjenicu da nam nogometna liga danas broji 16 klubova, što – ukoliko za to ne postoje privatni poslovni razlozi – debelo prelazi granicu ludosti. Gospodin se danas, preko sebi vjernih novinara zagrebačkih listova, doslovce gura na Poljud: prvog dana plasirao je neslužbenu vijest, već drugoga ju je javno potvrdio, trećega je počeo sastavljati momčad, a četvrtog ga se bez ikakvih ograda već naziva šefom struke.

Štimac je navodno, idealan za postati 'splitski Mamić' – pitanje je samo treba li nam uopće čovjek takvoga profila? Navodno je i vrlo spretan u zakulisnim igrama, vješt sa sucima i moćan u dvorskim spletkama – pitanje je samo trebaju li nam pobjede i titule ostvarene na ovakav način?

Ivica Šurjak

Štimčev najozbiljniji i, kažu, jedini konkurent (kao da pod kapom nebeskom ne postoji nitko pogodniji!) iz Hajduka je odlazio i u Hajduk se vraćao toliko puta da ga ondje valjda još čekaju fotelja i plaća. I nijednom nije ostao zapamćen po uspjesima, već po konfliktu i razilaženjima.

Šurjak je dobar s Kerumom i to je trenutno jedina njegova referenca: kad gradonačelnik shvati da bi Štimčev dolazak uzrokovao val navijačkog bijesa, vjerojatnije je da će pribjeći lakšem rješenju.

Za velikim igračem i malim funkcionerom još uvijek se vuče jedna kaznena prijava, ona o malverzacijama u klubu od 1997. do 2000. godine: jest da se radi o malom iznosu (dvadesetak tisuća maraka), ali možda i to dokazuje razinu njegovih ambicija...

Ivan Buljan

...kao, uostalom, i kod Ivana Buljana, čovjeka koji je obnašao funkciju sportskog direktora dok su njegov posao obavljali svi ostali.

Tragična lista ovogodišnjih pojačanja, ako već nije objektivan, jest njegov subjektivan propust: bez obzira što ga se hvali da je 'dobar čovjek' i 'veliki Hajdukovac', to jednostavno nije i ne može biti dovoljno. Ne u velikom Hajduku.

Fredi Fiorentini

S Fredijem je nešto zajebanije: dočekao je i ispratio toliko garnitura na Poljudu da ga komotno možemo prozvati Crnom Gujom, toliko je žilav da osnovano sumnjamo da bi – kad bi se Poljud sravnio sa zemljom – samo on i žohari preživjeli...

Jedini magistar nogometa u Hrvatskoj (!) u svojoj radnoj biografiji nanizao je niz propusta, no nikad dovoljno za smjenu; tko ga drži, da nam je znati...

Ante Miše

Trener kojemu se pripisuju prosječne nogometne i nešto više motivatorske sposobnosti odletio je nakon utakmice za koju kuloari šuškaju da je puštena - odnosno da je poslužila za njegovu sabotažu.

Tek danas, nakon godinu dana na klupi, nešto je progovorio o pritisku menadžera od kojih je '95 posto sumnjiva morala'. Kasno, Ante, kasno... I kao da to dosad nismo znali...

Miše nije bio pametan, pa poput Vučevića i Vujovića utekao na vrijeme: trpio je, savio kičmu i sada snosi posljedice.

Ne može svatko biti Luka Bonačić.

Svečana loža

Mjesto u kojemu će se čovjek koji drži do sebe vrlo teško naći... Pitanje za policiju: je li pronađen onaj mamlaz s pištoljem?